Europe 2031

Kolovoz 2026 – Raskrižje

Još u veljači njemački kancelar bio je u državnom posjetu Kini. U Hangzhouu je obišao kineske tvornice električnih vozila i robotike. Upućeni izvori izvijestili su da se vratio otriježnjen, s novim osjećajem hitnosti i još čvršćim uvjerenjem da će njemački proizvođači zaostati za svojim kineskim konkurentima ako ne ubrzaju. Sada planira slično putovanje u San Francisco. Posljednjih mjeseci ljudi koje poštuje - njemački poslovni čelnici i ekonomisti, američki bankari - govorili su mu da je revolucija umjetne inteligencije stvarna. Želi to vidjeti vlastitim očima. Pridružuje mu se industrijska delegacija.

Kancelar nije čovjek na kojeg je lako ostaviti dojam, ali se i ovaj put s puta vraća tiši nego što je otišao. Shvatio je da su europske elite pogrešno protumačile proteklih osamnaest mjeseci. Dok su raspravljali o tome hoće li umjetna inteligencija udariti u zid, tehnologija je napredovala brže nego što su predviđali i najveći optimisti. Dok su odvagivali važnost umjetne inteligencije, ona je revolucionirala softversko inženjerstvo i kibernetičku sigurnost. A dok su slavili svoje suverene inicijative u području umjetne inteligencije, njihova ovisnost o američkim pružateljima samo se produbljivala.

Sljedećih dana vodi niz dugih telefonskih razgovora s francuskim predsjednikom i predsjednicom Europske komisije. Sve troje osjećaju da je Europa dosegla točku preokreta. Umjetna inteligencija nastavit će postajati sve sposobnija. Nema valjanog razloga vjerovati da će se zaustaviti na ljudskoj razini. Preoblikovat će tržišta rada, sigurnosne arhitekture i odnos snaga među kontinentima. Europa je ovisna i nespremna. Ako se brod želi okrenuti, to se mora učiniti sada.

Pitanje je kako. Njihovi tehnički savjetnici traže potpune regulatorne odriješene ruke za pružatelje podatkovnih centara i druge tvrtke u lancu opskrbe hardverom. Kažu da je samo ekstreman odgovor razmjeran ulozima. Umjetna inteligencija potaknut će novu industrijsku revoluciju, a ako se Europa ne industrijalizira ubrzano, ostat će po strani. Europa mora djelovati brže nego u bilo čemu što je ikada pokušala u miru.

Njihovi politički savjetnici mole za nešto suzdržanije, upozoravajući da njihove vlade možda neće preživjeti javni otpor prema takvom paketu. Građani ne vole umjetnu inteligenciju; Francuska, Njemačka i EU suočavaju se s mnogim drugim važnim izazovima, a samo će mali dio birača razumjeti nužnost toga. Kažu da bi “učinkovit odgovor” mogao biti najučinkovitiji upravo u okončavanju političkih karijera.

Rujan 2026 – Pozitivna vizija

Na Francusko-njemačkom summitu o suverenosti umjetne inteligencije u Strasbourgu francuski predsjednik i njemački kancelar drže zajednički govor. Napisali su ga njihovi politički savjetnici.

Caroline ga gleda od kuće u Lilleu. Dvoje čelnika govore o odlučnosti i sudbini. Kažu da si Europa više ne može priuštiti ovisnost o drugima kad je riječ o tehnologijama koje će definirati njezinu budućnost, što je lekcija koju je već naučila u energetici i obrani. Zato Europa mora izgraditi vlastitu vrhunsku umjetnu inteligenciju.

Kažu da je izazov golem, ali savladiv. Potrebna su ulaganja, pravila koja prisiljavaju američke pružatelje da igraju pošteno i javnost koja kupuje europsko. Govor je pun izvrsnih slogana.

Tijekom sljedećih tjedana AI najave stižu gotovo svakodnevno. Plan je preplaviti skeptike i uliti osjećaj nade. Inicijativa Frontier AI dobiva odgovarajuće financiranje uz kapitalnu injekciju od dvije milijarde eura. Najavljuju se još četiri gigatvornice. Pokreću se novi programi za uvođenje umjetne inteligencije. Europska komisija tereti američkog pružatelja modela umjetne inteligencije opće namjene zbog neusklađenosti s Aktom o umjetnoj inteligenciji. Otvara i dva postupka zbog sistemskog rizika u okviru Akta o digitalnim uslugama zbog načina na koji postupa s dezinformacijama koje generira umjetna inteligencija, pozivajući se na najšire odredbe tog zakona.

Glavna mjera, ona o kojoj Carolineini kolege razgovaraju uz kavu, prijedlog je Komisije – koji podupiru Francuska i Njemačka – za Uredbu o digitalnoj suverenosti kojom bi se zahtijevalo da se kritična radna opterećenja javnog sektora do 2032. izvršavaju na potpuno europskim rješenjima za računalstvo u oblaku i AI softveru, i AI softverskim rješenjima. Nema više američke umjetne inteligencije; nema američkih usluga u oblaku. Modelirana je prema europskim klimatskim ciljevima i stvorila bi onu vrstu obvezujućeg roka koji tjera sve da se usredotoče. Također bi uspostavila veliku, zajamčenu bazu budućih korisnika za europske pružatelje.

Mjere su dobro primljene. Odvajanje od SAD-a popularno je, a komentatori taj potez slave kao industrijsku politiku za doba umjetne inteligencije; Europa napokon staje iza vlastitih tehnoloških tvrtki. Čak i Carolineini skeptičniji kolege priznaju da se napokon nešto pokreće.

Neki ekonomisti i stručnjaci za tehnološke politike izražavaju sumnje. Kažu da Europa više ne može izbjegavati neugodne kompromise. Ulaganja su premala i ne stvaraju dovoljno poluge – gdje su tržišni poticaji za izgradnju računalnih kapaciteta u velikim razmjerima na europskom tlu? Kažu da ciljevi javne nabave ne rješavaju temeljna pitanja, poput fragmentiranog jedinstvenog tržišta, nefleksibilnih zakona o radu koji štete startupovima i uvođenju umjetne inteligencije ili nacionalnih pravila koja u praksi zatvaraju sektore poput zdravstva i pravnih usluga. A dok su regulatorne mjere u okviru Akta o umjetnoj inteligenciji dobro opravdane, one u okviru Akta o digitalnim uslugama djeluju barem djelomično politički motivirane. Ne bi li Europa trebala promišljenije birati svoje bitke?

No europske elite umorne su od negativnosti, a ovo je pozitivna vizija, trenutak okupljanja oko zastave. Ako kreatori politika imaju sumnje, većina njih ostaje neizrečena.

Caroline svakako ima sumnje. Brine je što cijeli paket o suverenosti umjetne inteligencije polazi od pretpostavke da će Europa za šest godina i dalje imati sektor vrhunske umjetne inteligencije vrijedan zaštite. Što ako ga ne bude?

Piše memorandum u kojem iznosi tu poantu i traži mjere koje Europi daju veći manevarski prostor - plan za nepredviđene okolnosti ako europski AI prvak Helios ne uspije smanjiti zaostatak, ako gigatvornice podbace ili ako nalozi za kupnju europskog javnim službama nametnu lošije alate od američkih. Njezin direktor pažljivo čita bilješku. Kaže joj da je to promišljen doprinos. Obećava da će je proslijediti dalje.

Nasamo njemački kancelar i francuski predsjednik govore jedan drugome da su učinili ono što je bilo moguće. Ni oni ne mogu odjednom probiti toliko političkih ograničenja. Sustav više od toga ne bi mogao apsorbirati.

Lipanj 2027 – Zatvaranje prozora

Tijekom sljedećeg ljeta kineski laboratorij Zimo objavljuje težine modela umjetne inteligencije klase Mythos. Napadačke kibernetičke sposobnosti koje je Anthropic držao zaključanima iza Projekta Glasswing sada su dostupne svakome. Neki od tih ljudi nemaju posve dobre namjere.

Nove sposobnosti hakerima omogućuju da se kroz stari, loše zaštićeni komercijalni softver probijaju kao motornom pilom kroz tanki papir. Europska sveučilišta, bolnice, regionalne vlade, svaka ustanova koja nije platila kibernetičku obranu klase Mythos, odjednom se nalaze zaključani izvan vlastitih sustava, s adresama kriptovalutnih novčanika na zaslonima i bez ikakve preostale mogućnosti osim da plate. Izglede imaju samo oni koji koriste umjetnu inteligenciju za kibernetičku obranu, što ljude okreće protiv laboratorijima: pustili su bolest, a sada prodaju lijek, često po visokim cijenama.

Europa na najizravniji mogući način uči kakav učinak ima njezin pokušaj suverenosti. Uredba o digitalnoj suverenosti upravo je donesena, a nekoliko država članica već je znatno unaprijed počelo prilagođavati nabavu. Američki lider u području umjetne inteligencije Atlas u kibernetičkoj je obrani daleko ispred europskog prvaka Heliosa. Upravo su one agencije koje su najodanije programu „Kupuj europsko” – organizacije koje su nabavljale isključivo od europskih pružatelja – sada te koje plaćaju otkupnine.

Organizacije koje su sa strane zadržale američki ugovor prolaze bolje. Ali čak i one rade s obrambenim sustavima drugog reda. Još od izvršne uredbe američka vlada neformalno daje zeleno svjetlo za objavu svakog novog vrhunskog modela. Posljedica je to da najbolji američki kibernetički modeli u Europu stižu dva do šest mjeseci nakon objave na domaćem tržištu, opasno blizu granici otvorenog koda i dugo nakon što su im američki hakeri već dobili pristup. Službeno, riječ je o sigurnosti i nadzoru. Neslužbeno, Washington je otkrio asimetričnu prednost koje se nimalo ne želi odreći.

Caroline veći dio lipnja provodi na pozivima s nacionalnim vladama. Razgovori su kratki i neugodni.

Upravo kad situacija u Europi postaje neodrživa, i SAD i Kina najavljuju stroga ograničenja za objavu vrhunskih modela umjetne inteligencije kao otvorenog koda. Washington se poziva na nacionalnu sigurnost, upirući prstom u ubrzanje istraživanja i razvoja kod suparnika te širenje autonomnih kibernetičkih sposobnosti. Peking govori o društvenoj stabilnosti i redu. Dvije su vlade, po prvi put, došle do istog zaključka: težine vrhunskih modela postale su preopasne da bi se davale bilo kome.

Izlazeći iz ureda u večeri kineske objave, Caroline primjećuje pozitivno raspoloženje oko sebe. Paket EU-a za tehnološku suverenost slavio je otvoreni kod kao protutežu američkoj dominaciji u umjetnoj inteligenciji. Pa ipak, njezini kolege osjećaju olakšanje. Val ransomwarea usporit će. Napad će dosegnuti plato, a obrana će sustići. Kriza je, slažu se njezini kolege, stavljena pod kontrolu. Čini se da malo tko više razmišlja o tome što zabrana otvorenog koda znači za rastuće europske ovisnosti.

Siječanj 2028 – Sagledavanje stanja

Šesnaest mjeseci nakon Strasbourga Caroline je unaprijeđena i premještena u drugi tim.

Napredak umjetne inteligencije još je brži nego 2026., baš kao što su predviđali direktori tehnoloških kompanija. Agenti sada upravljaju proračunskim tablicama, projektiraju softver i koriste financijske alate. Jedan model generira sliku; drugi otvara Photoshop i prolazi kroz pedeset iteracija dok kompozicija ne bude kako treba. Caroline prisustvuje demonstraciji agenta koji se kroz poslovni softver kreće dvostruko brže od čovjeka, bez ijedne pogreške, i to ju uznemiruje dok to gleda e Vodeći američki laboratoriji dobrano su na putu da automatiziraju samo istraživanje umjetne inteligencije; Atlas je izašao na burzu, njegova tržišna kapitalizacija doseže četiri bilijuna eura i sada se svi slažu da je umjetna inteligencija nova velika stvar.

Utrka se također prorijedila – posljedica eksplozivnog rasta kapitalnih zahtjeva i zamašnjaka istraživanja i razvoja u umjetnoj inteligenciji. Američke kompanije za umjetnu inteligenciju na četvrtom i petom mjestu dodatno su zaostale. Jedna razmatra uključivanje svojega vrhunskog istraživanja u partnerstvo s vodećim laboratorijem; druga je pokrenula paralelnu uslugu u oblaku i pokušava proizvoditi čipove za umjetnu inteligenciju.

Helios, nošen valom europske suverenosti, impresivno je zadržao svoju poziciju na otprilike godinu i pol iza američke granice razvoja. Prikupio je milijarde od novih europskih ulagača i uspio zadržati talente da ne odu.

Relativni jaz ostao je nepromijenjen, što to čini svojevrsnom pobjedom. Ali apsolutni jaz sasvim je druga priča. Godine 2023. osamnaest mjeseci značilo je jednu generaciju. Sada, kada se napredak sposobnosti ubrzao, a iteracijski ciklusi skratili, to ih je mnogo. A sustavi umjetne inteligencije više nisu puki chatbotovi: vode kampanje otkrivanja lijekova, automatiziraju matematiku i kibernetičku sigurnost te obavljaju velik dio poslova brojnih uredskih radnika.

Stari Carolinin prijatelj, softverski inženjer u jednoj francuskoj banci za građanstvo, kaže joj uz čašu vina da njegov poslodavac ima politiku suverene umjetne inteligencije. Djelomično mu je dopušteno koristiti Atlas. Nije mu dopušteno učitavati ništa sadržajno – čak ni imenovati stupce u skupu podataka. Mogao bi koristiti Helios, ali on je lošiji. Zato u praksi Atlas pokreće na svom privatnom prijenosnom računalu i potom prebacuje datoteke.

Taj se obrazac ponavlja u većini velikih europskih kompanija. Svi znaju da se to događa, ali nitko to ne izgovara naglas.

A ipak, neki bruxelleski političari i dalje gaje nadu.

Inicijativa za graničnu umjetnu inteligenciju radi punom parom. Francuska i Njemačka uložile su golemu političku volju u tu neprofitnu organizaciju. Odlučile su ponuditi konkurentne naknade i uspjele privući ozbiljne talente, od kojih neki imaju iskustvo u američkim laboratorijima. Jedna od istraživačkih oklada Inicijative – modeli svijeta koji se mogu koristiti za treniranje robota – daje doista obećavajuće rezultate koji privlače međunarodnu pozornost.

Proračun EU-a za 2028. otvorio je znatna nova sredstva za umjetnu inteligenciju u znanosti: medicini, materijalima, čistoj energiji, područjima u kojima bi Europa još uvijek mogla uvjerljivo pobijediti. Pilot-projekti uvođenja, nakon teškog početka, donose pozitivne rezultate. Liječnici su produktivniji. Nastavnici prijavljuju bolje ishode za svoje učenike.

Upozorenja o katastrofi na tržištu rada također se još nisu ostvarila. Čak ni u sektorima s visokom stopom primjene umjetna inteligencija znatno ne smanjuje broj radnih mjesta. A radnicima koji znaju orkestrirati sustave umjetne inteligencije – konzultantima, odvjetnicima, softverskim inženjerima, analitičarima, dizajnerima – rastu i učinak i plaće. Prosudba, odnosi s klijentima i odgovornost postaju važniji kako umjetna inteligencija preuzima rutinski posao.

Jedan europski premijer u intervjuu priznaje da je Europa sporo krenula, ali inzistira na tome da sada sustiže druge i da europska umjetna inteligencija potiče novi procvat produktivnosti. Caroline to podijeli s Christianom kad dođe kući.

Svibanj 2028 – Stiska s računalnim kapacitetima

Svijet sada vapi za još računalnih kapaciteta.

Za svako prijašnje usko grlo u lancu opskrbe AI čipovima pronađeno je zaobilazno rješenje. Kad je nedostajalo proizvodnih pogona, TSMC i Samsung izgradili su nove. Kad američke elektroenergetske mreže nisu mogle podnijeti dodatne podatkovne centre, laboratoriji su kupili mobilne plinske agregate i sami proizvodili struju na licu mjesta. Kad su zalihe visokopropusne memorije postale ograničene, kapaciteti su preusmjereni s potrošačkih proizvoda – pa su cijene pametnih telefona naglo skočile, ali to je itekako bio nečiji tuđi problem. Ali ovo usko grlo drukčije je od svih prethodnih.

ASML, nizozemski div poluvodičke industrije, jedina je tvrtka koja može proizvoditi EUV strojeve kojima se TSMC služi za izradu AI čipova. Proizvodnja je porasla sa šezdeset na osamdeset pet strojeva godišnje – stvaran napredak, ali posve nedostatan naspram vrtoglavo rastuće potražnje za AI-jem. ASML u uzvodnom dijelu lanca opskrbe ima više od 5000 dobavljača. Ako samo jedan od njih podbaci, usporava se cijeli lanac. Inženjering je toliko složen da unaprijediti samo jedan od 100000 dijelova tih strojeva zahtijeva doktorat i godine specijaliziranog iskustva. Takve ljude ne možete stvoriti preko noći.

Washingtonu nimalo nije drago što ASML i dalje nekim kineskim tvrtkama izvozi dio svojih starijih strojeva za imerzivnu litografiju – koje industrija naziva “DUV-ovima” – a oni se njima služe za proizvodnju kineskih, nešto manje naprednih AI čipova.

Nakon kratkog razdoblja suglasja oko otvorenog koda, odnosi SAD-a i Kine tijekom protekle godine ponovno su se pogoršali. Washington strahuje da će ga Kina nadmašiti u izgradnji kapaciteta čim dovrši vlastitu domaću poluvodičku industriju. Kina vrtoglavim tempom dodaje goleme količine energetskih kapaciteta, dok je američka proizvodnja električne energije u usporedbi s tim praktički stagnirala. Ako se AI pretvori u igru tko će izgraditi najviše podatkovnih centara, Kina će dugoročno pobijediti. S druge strane, Peking se boji da će Washington ostvariti nenadoknadivu prednost u vojnom AI-ju prije nego što Kina dovoljno razvije svoj poluvodički ekosustav. Ako se to dogodi, SAD bi svoju AI prednost mogao iskoristiti za iznuđivanje geopolitičkih ustupaka. One koje to u Pekingu brine nimalo ne umiruje činjenica da neki američki izvršni direktori AI tvrtki otvoreno govore o tome da bi vojni AI trebalo upotrijebiti za “demokratizaciju” autokratskih režima.

Washington je shvatio da ima vrlo malo vremena za djelovanje. Njegovo vodstvo u području AI-ja uvelike je rezultat promišljeno uvedenih izvoznih kontrola od prije nekoliko godina, na nizozemske EUV strojeve i američke AI čipove. Sada dodatno podiže ulog. Pojačava pritisak na Den Hag da zaustavi ASML-ov preostali izvoz i servisiranje njegovih DUV strojeva. To je velika eskalacija, jer Kina te iste strojeve koristi za proizvodnju domaćih čipova za svakodnevne proizvode poput pametnih telefona i prijenosnih računala.

Nizozemci se opiru i traže potporu drugih država članica EU-a. Razumiju logiku Washingtona, ali ne žele da im se naređuje, a kamoli da ih administracija koja je posljednje dvije godine maltretirala Europu uvuče u sukob velikih sila.

Komisija staje uz Nizozemce, ali nekoliko država članica užasnuto je mogućnošću američke odmazde ako Europa nastavi izvoziti te strojeve. Europsko se stajalište raspada prije nego što se uopće uspjelo oblikovati.

Osjećajući se izdanima, Nizozemci se okreću Japanu i Južnoj Koreji – zemljama s jednako važnim položajem u lancu opskrbe hardverom koje su također izložene američkom pritisku – kako bi uskladili zajednički odgovor. No oba glavna grada i dalje uvelike ovise o američkoj vojnoj potpori, a za svaki slučaj u protekla su ih dva tjedna posjetili i visoki američki dužnosnici. Pristojno se ne odazivaju.

Kad Nizozemci ostanu pri svome, Washington im zaprijeti. Može se pozvati na pravilo Foreign Direct Product Rule, koje Washingtonu omogućuje da polaže jurisdikciju nad bilo kojim proizvodom proizvedenim bilo gdje u svijetu, od bilo koga, sve dok je nastao uporabom američke tehnologije ili softvera. To je isti instrument kojim je Washington 2020. ugušio Huawei. ASML-ovi strojevi taj uvjet ispunjavaju višestruko. Nastavi li prodavati ijedan DUVi Kini, ASML bi kršio američki zakon. Tvrtka bi se mogla suočiti s razornim kaznama – uskraćivanjem izvoznih prava, građanskim novčanim kaznama i, barem u teoriji, kaznenom odgovornošću pojedinih rukovoditelja. Takve bi kazne naštetile i SAD-u, koji ovisi o ASML-ovim strojevima. Ali ASML si ne može priuštiti provjeravati blefira li Washington. Nizozemci popuštaju.

U Bruxellesu Caroline između sastanaka na telefonu čita vijesti. Sjeti se svojeg memoranduma iz 2026. o potrebi stvaranja pregovaračke poluge. Sjeti se prijateljskog lica svojeg direktora kad joj je rekao da je to promišljen doprinos.

Kolovoz 2028 – Znakovi su jasni

AI modeli više ne razmišljaju na engleskom.

Umjesto da svoje misli ispisuju na digitalni blok za bilješke – sustav koji se upotrebljava od početka 2025. i koji ljudi mogu čitati – novi sustavi kruže kroz duge nizove brojeva, takozvane visokodimenzionalne vektore, koje nitko, pa ni drugi AI modeli, ne može valjano protumačiti. Oslobođeni potrebe da svoje složene misli prevode na engleski, sustavi razmišljaju brže i dublje. To izaziva nagli skok inteligencije i sposobnosti.

Istraživači sigurnosti koji prate to područje uznemireni su – mnoge njihove strategije za kontrolu modela izravno su počivale na tome da su ti blokovi za bilješke bili dostupni. Kako ćemo znati ne slijede li modeli potajno vlastite ciljeve? Kako će sustavi za nadzor zlouporabe uočiti zabrinjavajuće ponašanje ako ne mogu pročitati tijek zaključivanja? U Bruxellesu stručnjaci žele da Ured EU-a za AI prisili razvojne tvrtke da se vrate sustavima temeljenima na blokovima za bilješke ili da ponude druge dokaze da razumiju što se događa ispod haube. Ali Ured za AI već je usred žestokih postupaka protiv dviju američkih tvrtki. Transatlantski odnos ne može podnijeti još i to.

Za većinu ljudi neposredniji se učinci vide u sposobnostima. Modeli koji prije nisu mogli pouzdano dovršavati višednevne istraživačke projekte sada to mogu. U SAD-u poslodavci koji su dosad odgađali otkaze sada povlače okidač. Zapošljavanje na početnim pozicijama dodatno stagnira. Nezaposlenost raste sve brže.

Europa bilježi manji pritisak na tržištu rada, ali i slabiji rast: njezino gospodarstvo raste po stopi od 1,6 %, dok SAD ostvaruje 3,8 %. Jaz je neosporan i naširoko se pripisuje razlikama u tome tko zahvaća vrijednost koju stvara AI. Europa ima pristup uglavnom istim modelima, ali iz njih ne uspijeva izvući iste gospodarske dobitke. Tri su razloga.

Prvi je vlasništvo. AI tvrtke i infrastrukturni pružatelji usluga čiji prihodi lete u nebo svi su sa sjedištem u SAD-u. Europski startupi nastali iz AI-ja postoje, ali upravo američki rizični kapital financira njihove runde širenja, a oni koji najbrže rastu sve se češće sele preko oceana.

Drugi razlog je tempo primjene. Unatoč europskim pilot-projektima uvođenja, američke su tvrtke mnogo agresivnije integrirale najnapredniji AI u svoje radne procese. Neke europske tvrtke koče rascjepkana pravila, druge kultura upravljanja koja zazire od rizika ili interne politike koje nameću uporabu slabijih domaćih alternativa. Odvjetnički ured u Milanu koji je nekoć naplaćivao premijske tarife zahvaljujući poznavanju talijanskog trgovačkog prava sada se natječe s američkim uredom čiji AI odjednom obrađuje talijansku, francusku i njemačku jurisdikciju, brže i jeftinije. Odvjetnicima tog talijanskog ureda i dalje je onemogućena uporaba najnaprednijih modela. Isti se obrazac ponavlja u savjetovanju, softveru, marketingu i financijama.

Treći je ono što se događa tvrtkama koje AI doista usvoje. Mnoge srednje velike američke tvrtke preustroje se oko AI-ja u roku od nekoliko mjeseci – s plićim hijerarhijama, manjim timovima i bržim ciklusima – dok europskima za to često trebaju godine. Radnička vijeća usporavaju duboko uvođenje moćnih AI alata; zaštita zaposlenja otežava otpuštanje osoblja čiji se poslovi mogu automatizirati, iako bi ta radna snaga bila potrebna u dijelovima tržišta rada koji trpe manjak ljudi. Dok neki radnici uz pomoć AI-ja postaju višestruko produktivniji, mali ali rastući broj europskih radnika upušta se u prividan rad: prijave se, prisustvuju sastancima, ali inače puštaju agente da u djeliću vremena odrade većinu posla. To nije bez koristi: znači više vremena za obitelj, duge ručkove i poslijepodnevne šetnje. Druga strana medalje jest to da tvrtke plaćaju i AI i neproduktivne ljudske radnike, a kapital koji bi trebao financirati rast ostaje zaglavljen u održavanju postojeće radne snage.

Sve se to događa u trenutku kad se europsko gospodarstvo već muči – njegove ključne proizvodne industrije sve se više sele u inozemstvo, a među najteže pogođenima su nekoć hvaljeni proizvođači automobila. Nakon što su propustili procvat električnih vozila, suočavaju se s golemim pritiskom jeftinijih i boljih kineskih automobila, a milijunima radnika budućnost je neizvjesna.

A sada počinje erodirati i europska porezna osnovica. Novac koji je nekoć odlazio radu sve više odlazi američkim tvrtkama i njihovim ulagačima, a velik dio prolazi kroz jurisdikcije s niskim porezima do kojih europske državne riznice ne mogu dosegnuti. Istodobno prijave za naknadu zbog nezaposlenosti lagano rastu diljem kontinenta – ne dramatično, ali američke brojke pokazuju kamo sve to vodi. A AI procvat podiže globalne kamatne stope, zbog čega zemlje poput Francuske sve veći dio godišnjeg proračuna troše na otplatu državnog duga.

Studeni 2028 – Vox populi

Održavaju se predsjednički izbori u SAD-u. Svijet, kao i uvijek, zadržava dah.

AI je bio ključno pitanje kampanje, ali ne na način kojem se industrija nadala. Dotad većina Amerikanaca više ne želi imati gotovo nikakve veze s umjetnom inteligencijom. Klimatske skupine brine potrošnja energije podatkovnih centara; sindikate brinu radna mjesta. Nastavnici je žele iz učionica; odvjetnici je žele iz sudnica.

Tijekom predizbora populisti i na ljevici i na desnici nastupali su s čvrstim programima protiv umjetne inteligencije. Tražili su moratorije na podatkovne centre, zaštitu radnika, zabrane umjetne inteligencije u obrazovanju i dobna ograničenja. Opći izbori iznjedrili su centrističnije kandidate – snažne veze s industrijom pomogle su poduprijeti predsjedničke kampanje – ali raspoloženje nije nestalo. Ljudi su bijesni.

Stavovi protiv umjetne inteligencije protežu se preko cijelog političkog spektra, ali ljude ne zbližavaju. Pukotine su se produbile, ne samo duž linije Demokrata i Republikanaca nego i između elita koje se služe umjetnom inteligencijom i srednjih slojeva kojima ona djeluje zastrašujuće, dehumanizirajuće ili nemoralno i koji u stvarnom vremenu gledaju kako nejednakost raste. Ljudi sve češće izlaze na ulice; više izvršnih direktora tehnoloških kompanija bilo je metom pokušaja atentata. Nedavno je zapaljen jedan podatkovni centar. Ali američka vlada ne može se obračunati s umjetnom inteligencijom; novi predsjednik, baš kao i prethodni, uvjeren je da SAD mora pobijediti Kinu u utrci umjetne inteligencije ili se suočiti s neprihvatljivim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Pa umjesto da javnosti da ono što želi, uvodi nekoliko provizornih rješenja kako bi je pokušao smiriti.

Raspoloženje protiv umjetne inteligencije širi se i Europom. Ljudi su ogorčeni na američke tehnološke kompanije i žele da vlade nešto poduzmu. Traže snažniju socijalnu zaštitu, ne shvaćajući da Europa jedva može financirati i onu koju već ima.

U međuvremenu europske AI kompanije sve više zaostaju.

Jaz između Heliosa i Atlasa dodatno se proširio, unatoč javnim ulaganjima, subvencijama za računalne kapacitete i povlaštenim ugovorima o nabavi. Američki laboratoriji, koje pogone rojevi internih AI agenata koji pišu većinu njihova vlastitog koda, ostvaruju algoritamski napredak brzinom većom od dvostruke u odnosu na onu kad rade samo ljudi. Samo ograničenja računalnih kapaciteta sprječavaju još brži napredak, a Atlas ima više računalnih kapaciteta nego itko u povijesti. Heliosov istraživački multiplikator, s tek djelićem procesorske snage i bez pristupa najboljim američkim modelima za internu uporabu, jedva da se uopće osjeti. Svakim mjesecom jaz je sve veći.

Javni napori donose javna dobra, ali ne jačaju europski suverenitet na smislen način. Inicijativa Frontier AI ostvarila je impresivan napredak u području interpretabilnosti, što globalno koristi pouzdanosti umjetne inteligencije, ali njezin program modela svijeta preotet je. Čim su rezultati počeli stizati, Atlas je uočio napredak Inicijative, brzo oformio vlastiti tim i uspio preoteti četvero najboljih istraživača inicijative Frontier AI u zamjenu za astronomske budžete za računalne kapacitete. Istraživači su htjeli ostati, govore kolegama na odlasku; vjerovali su u europski projekt i htjeli pomoći. Ali u nekom trenutku vjera više nije dovoljna.

Javnost vidi da velika AI strategija EU-a propada. Ulaganja nisu omogućila predvodnicima poput Heliosa da sustignu konkurenciju. Regulatorne mjere u okviru DSA-a nisu izjednačile uvjete igre; njihov najvidljiviji doprinos bio je to što su razljutile Amerikance i pogoršale odnose između EU-a i SAD-a.

Ali Europa je u projekt uložila golem politički kapital – i stvarni kapital – a priznati neuspjeh značilo bi priznati da je dvije godine i desetke milijardi eura potrošila na slijepu ulicu. Zato udvostručuje ulog.

Europska komisija najavljuje novi Europski fond za suverenitet u području umjetne inteligencije od 20 milijardi eura, usmjeren na fotoniku, rubnu umjetnu inteligenciju i druge paradigme „sljedećeg vala“. Očito je riječ o potezu s malim izgledima. Od istih institucija koje nisu uspjele pretvoriti novac u vrhunske sposobnosti sada se traži da pokušaju ponovno, s težim ciljem i manje vremena. To je, kaže Caroline jedan poljski zastupnik u Europskom parlamentu na prijmu, prvi poznati slučaj podizanja uloga bez ijedne karte u ruci.

Pojavljuju se pukotine. U Njemačkoj populistička stranka koja nastupa s izričito anti-AI platformom – „Zaustavite strojeve, spasite njemačka radna mjesta” – vodi u anketama uoči saveznih izbora. U Italiji, gdje su euroskeptične vlade već pola desetljeća norma, populističke stranke otvoreno vode kampanju za referendum o članstvu u EU-u.

U Parizu nestaje strpljenja. Elizejska palača više ne vjeruje da će plan EU-a donijeti rezultate u traženim rokovima. Helios, jedini stvarni preostali europski igrač u području LLM-ova, možda je tek nekoliko mjeseci udaljen od trajnog poraza u tržišnom nadmetanju. Nakon intenzivnih pregovora Francuska objavljuje državno ulaganje od 15 milijardi eura u Helios u zamjenu za 17 % vlasničkog udjela, mjesto u upravnom odboru i pravo veta na buduće runde prikupljanja kapitala.

Siječanj 2029 – Snovi o robotskoj ekonomiji

Kineska AI strategija nije posve različita od europske, osim u jednom ključnom aspektu: čini se da funkcionira. Poput Bruxellesa, Peking podupire svoje najperspektivnije kompanije, štiti industriju subvencijama i nalozima za nabavu te gura brzo usvajanje. Ali centraliziranoj autoritarnoj državi lakše je nametnuti vlastiti plan nego dvadeset i sedam svadljivih država članica u liberalnoj demokraciji. Kad su joj računalni kapaciteti bili rascjepkani među različitim laboratorijima, Komunistička partija Kine tim je laboratorijima jednostavno naredila da udruže resurse; Europska komisija nema takve ovlasti. Kineski bazen talenata dublji je, a zemlja ima pristup jeftinoj i obilnoj energiji. Kineski vodeći laboratoriji i dalje zaostaju za SAD-om manje od godinu dana.

Važno je da Kina ne smatra da njezina strategija ovisi o tome da bude na samom tehnološkom vrhu kognitivne umjetne inteligencije. Vlada je oduvijek htjela da umjetna inteligencija prije svega ojača fizičko gospodarstvo, a pritom ima ogromnu prednost u proizvodnji robota. Masivne državne subvencije pogurale su godišnju proizvodnju humanoida na više od 1 milijun jedinica; kućni robot sada se može kupiti za 10.000 eura. U gradovima poput Shenzhena sasvim je uobičajeno vidjeti humanoide kako čiste ulice ili pakete koje dostavljaju četveronožni roboti. Peking se kladi na to da u umjetnoj inteligenciji treba ostati tek za petama Silicijske doline kako bi njegova industrijska prednost počela donositi rezultate čim se pojavi više sposobnosti relevantnih za robotiku.

Ta oklada i dalje djeluje održivo, a u SAD-u raste zabrinutost. Američki političari utrku u umjetnoj inteligenciji s Kinom počeli su nazivati drugim Hladnim ratom. Napetosti su dodatno porasle otkako je SAD prisilio ASML da obustavi izvoz u Kinu, a i Peking i Washington otad su pojačali sigurnost oko razvoja svoje umjetne inteligencije. U SAD-u obavještajne službe provjeravaju istraživače, a za pristup težinama vodećih modela potrebna im je sigurnosna dozvola; savezna vlada redovito optužuje Kinu za krađu algoritamskih tajni. Kina je djelomično nacionalizirala Zimo i svom svojom znatnom težinom stala iza svojih AI napora. Kada se sruši dio kineske elektroenergetske mreže u blizini velikog podatkovnog centra tvrtke Zimo, počinju kružiti glasine da je riječ o kibernetičkom napadu uz potporu SAD-a i uz pomoć umjetne inteligencije.

Travanj 2029 – Pristup svemu

Potražnja za umjetnom inteligencijom vrtoglavo raste, a ponuda računalnih kapaciteta ne može je pratiti. Laboratoriji racionaliziraju pristup svojim vodećim modelima i dižu cijene; poslovni korisnici vape za tokenima.

Američke tvrtke upravljaju sa 70 posto svjetskih AI računalnih kapaciteta i prodaju svoje usluge diljem svijeta. To znači da se američka infrastruktura koristi kako bi strane kompanije bile produktivnije, strane vojske sposobnije, a strani laboratoriji konkurentniji – iako se ovo posljednje ne događa legitimnom prodajom, nego nezakonitim napadima radi destilacije modela. Washington je iz dana u dan sve zabrinutiji zbog toga.

Američka revizija nacionalne sigurnosti formalizirana je i više se ni ne pretvara da je dobrovoljna. Pristup najsposobnijim modelima prema zadanim je postavkama ograničen, dijelom kako bi se računalni kapaciteti sačuvali za američke korisnike. Prvo ih dobivaju domaće državne agencije; zatim savezničke vlade; protivničke države uopće ne.

Ali pristup modelima i njihovim težinama jedno je. Nestašica računalnih kapaciteta znači da je i inferencija postala dragocjena, a do travnja je Washingtonu toga dosta. Počinje ne samo ograničavati pristup nego i racionalizirati upotrebu, čak i za zemlje unutar kruga povlaštenih.

Pravilo o uslugama napredne inferencije (FISR) sustav je licenciranja po državama. Zemlje razine 1 – bliski saveznici, poput anglofonskih država obavještajnog saveza „Pet očiju“, kao i Japan, Južna Koreja, Tajvan i Nizozemska – dobivaju neograničen komercijalni pristup i blage obveze izvješćivanja. Zemljama razine 3, neprijateljskim državama poput Irana, Rusije i Kine, pristup je prema zadanim postavkama potpuno uskraćen. Većina Europe nalazi se među otprilike 100 zemalja razine 2 između te dvije skupine. FISR propisuje da zbirno najviše 25 posto napredne inferencije bilo kojeg pružatelja može ići korisnicima razine 2, pri čemu se pojedinačne licence ocjenjuju prema popisu čimbenika koji uključuje „usklađenost s interesima nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država“.

Za Bruxelles je 25 posto broj koji je važan, a to su loše vijesti. Europski korisnici već sada sami čine gotovo četvrtinu američke napredne inferencije. Pravedna podjela među još otprilike osamdeset drugih zemalja značila bi približno prepoloviti europske alokacije. U roku od tjedan dana europski poslovni korisnici bez dugoročnih ugovora od svojih pružatelja dobivaju obavijesti o smanjenju količina i povećanju cijena. Ne mogu prijeći drugom laboratoriju, jer svaki američki pružatelj podliježe istim ograničenjima.

Europa ovisi o američkoj umjetnoj inteligenciji, ali SAD nema takvu ovisnost o Europi. Računalni kapaciteti sada su toliko oskudni da gubitak europskih korisnika nema nikakav vidljiv učinak na bilance laboratorija: već su bili ograničeni kapacitetom, pa inferenciju koju više ne prodaju Europi mogu preusmjeriti na latentnu američku potražnju ili jednostavno na vlastiti interni istraživačko-razvojni rad. Atlas i njegovi konkurenti privatno pozivaju Bijelu kuću da ublaži stav – ograničenja prijete zatvaranjem budućih tržišta i užasan su PR. No nisu spremni javno izreći svoju zabrinutost, jer kako ograničenja u području umjetne inteligencije iz razloga nacionalne sigurnosti rastu, tako dobri odnosi sa saveznom vladom postaju sve važniji. Osim toga, usredotočeni su na pobjedu u utrci sposobnosti i na zadržavanje kontrole nad AI sustavima koji ubrzano postaju pametniji od ljudi koji njima upravljaju. Na Washington se vrši vrlo malo pritiska da promijeni stav.

U Bruxellesu se saziva izvanredni sastanak Europskog vijeća. Francuski i njemački ministri odlaze u Washington zahtijevati status razine 1. Rečeno im je da razina 2 bolje odražava „trenutačno stanje bilateralnog odnosa“.

Caroline čita priopćenje u metrou na putu kući. Oduvijek je znala da će ovaj trenutak doći. Ipak pada kao uteg koji je netko ispustio.

Svibanj 2029 – Tilt

Tjedan dana nakon uvođenja ograničenja inferencije telefoni u europskim prijestolnicama ne prestaju zvoniti dok uspaničene tvrtke pokušavaju odgoditi neizbježno. Izvršni direktor jedne francuske komunalne tvrtke zove Elizejsku palaču kako bi rekao da njegovi timovi za kibernetičku sigurnost već gube korak s napadima potpomognutima umjetnom inteligencijom i da bi prepolovljeni pristup američkim vodećim modelima ostavio kritičnu infrastrukturu opasno izloženom.

Čelnik jednog danskog logističkog diva govori premijeru svoje zemlje da su godine optimizacije kompaniju učinile ovisnom o američkim sustavima koje sada ne može lako zamijeniti i da je čitav njihov poslovni model ugrožen. Njemačko izaslanstvo manjih poduzeća upozorava Ured kancelara da će sama povećanja cijena tisućama malih tvrtki onemogućiti bilo kakvu uporabu vodeće umjetne inteligencije.

Europske kompanije koje su bile dovoljno pametne da odgode ili ublaže vlastite politike suverene umjetne inteligencije provele su godine gradeći svoje poslovanje oko vodećih agenata. Sada su suočene s time da im se ti agenti izmiču pod nogama. Europske alternative zaostaju gotovo dvije godine. Kineske alternative zapravo nisu opcija ni za koga tko ima odjel usklađenosti.

U Bruxellesu napokon više nitko ne tvrdi da je umjetna inteligencija prenapuhana. Caroline mjesecima nije čula izraz „balon“. Njezin direktor, koji je nekoć govorio da pretjeruje, sada dane provodi na telefonu s nacionalnim prijestolnicama, pokušavajući sanirati štetu. U utorak poslijepodne navrati do njezina stola s dvije kave i jednu joj pruži. Piju ih bez mnogo riječi. Shvaća da je to najbliže isprici koliko joj je on uopće kadar ponuditi.

Sada svi razumiju problem, ali razumjeti ga i moći ga riješiti dvije su posve različite stvari. Potražnja za Heliosovim modelima vinula se daleko iznad kapaciteta kompanije. Gigatvornice se napokon grade, ali neće proraditi prije sljedeće godine, a i tada će činiti tek mali djelić onoga što je potrebno da se jaz zatvori.

Europsko gospodarstvo se guši. Nakon niza napetih telefonskih razgovora s Washingtonom europski čelnici zaključuju da se mora učiniti nešto drastično. Komisija prvi put u svojoj povijesti otvara formalno ispitivanje na temelju Instrumenta protiv prisile – trgovinske bazuke, kako ga briselski tisak već godinama naziva, još otkako je bio sredstvo odvraćanja za koje nitko zapravo nije očekivao da će se upotrijebiti.

Nakon četiri mjeseca procjene zaključak glasi da FISR predstavlja gospodarsku prisilu. No procjena dolazi i do neugodnog nalaza: očita odmazda bila bi samoporažavajuća. Carine na američke usluge računalstva u oblaku povisile bi cijenu napredne inferencije koju europske tvrtke ionako očajnički pokušavaju osigurati. Isključivanje američkih pružatelja iz javne nabave, prijetnja koja bi zaboljela prije deset godina, sada je bespredmetno – Uredba o digitalnom suverenitetu to će već ionako učiniti.

Zato predložene protumjere posežu za manje očitim alatima tog instrumenta: suspenzijom zaštite intelektualnog vlasništva koju američki laboratoriji uživaju na jedinstvenom tržištu te provjerom – ili blokiranjem – američkih preuzimanja europskih tvrtki. Kalibrirane su tako da pogode washingtonske izvoznike, a da pritom ne diraju europske proračune za računalne kapacitete.

Mjera koja bi nanijela najviše boli ona je usmjerena na opskrbni lanac litografije: ograničavanje ASML-ova izvoza i servisiranja američkih tvornica čipova u Arizoni. To je ujedno i nuklearna mjera koja će izazvati odgovor koji Europa možda neće moći podnijeti.

Kad dođe na glasovanje, nedostaje joj potrebna kvalificirana većina. Nizozemska i Irska protive se, pozivajući se na transatlantske odnose. I Poljska i baltičke zemlje, zabrinute zbog Rusije, čine isto. Italija je suzdržana. Službeno, jedan visoki dužnosnik Komisije govori novinarima da rezultat odražava „različite nacionalne procjene strateškog okruženja“. Neslužbeno, jedan francuski državni službenik istim novinarima kaže da se izaslanici previše boje Washingtona da bi upotrijebili oružje koje su gradili deset godina.

Caroline veći dio ljeta provodi na kriznim sastancima. Isti oni koji su joj prije nekoliko godina govorili da će sve biti u redu sada je pitaju može li se još išta učiniti. Kaže im da se prozor za smisleno djelovanje zatvorio negdje između 2025. i 2027. Sada je preostalo samo ublažavanje štete.

Veljača 2030 – Šok na tržištu rada

Europski medeni mjesec prividnog rada, u kojem su ljudi odlazili u vrt dok su agenti obavljali njihov posao, a kompanijama je bilo zabranjeno otpustiti ih, ne traje dugo.

Europske tvrtke, zarobljene u plaćanju pune ljudske radne snage, ne mogu se natjecati sa svojim vitkijim američkim suparnicima, osobito zato što ih sputavaju lošiji modeli te oskudnija i skuplja inferencija. Šok najprije pogađa sektore najizloženije umjetnoj inteligenciji. kompanije proizvode softver gube jer američke isporučuju brže, uz djelić troška. Konzultantske kuće srednjeg ranga otkrivaju da vodeći modeli lako predviđaju njihove savjete i da imaju malo toga za dodati.

A povrh svega, AI sustavi jednostavno nastavljaju biti sve bolji. Kontinuirano učenje često se nazivalo posljednjom preprekom istinskoj automatizaciji kognitivnog rada. Ljudski radnici tijekom karijere izgrađuju kontekst, prosudbu i prešutno znanje. AI sustavi svaki su novi razgovor započinjali s istim zamrznutim težinama. Dugi kontekstni prozori i vanjska memorija djelomično su smanjili taj jaz, ali model tijekom primjene nikada nije doista naučio ništa novo.

No to se promijenilo. Ako Atlasov najnoviji model provede šest tjedana u nekoj konzultantskoj kući, počinje pisati onako kako piše i ta kuća. Uči tko kome popušta, koji klijenti loše podnose loše vijesti i na čiji se ugled među starijim kadrom vrijedi osloniti. Provedba nije savršena, ali su pogreške rijetke prihvatljive s obzirom na koristi. Kognitivni poslovi koji su se nekoć smatrali sigurnima, zaštićenima kontekstualnom prosudbom ili teško prenosivim institucionalnim znanjem, sada su izloženi.

Malo tko dobiva otkaz izravno zbog umjetne inteligencije, ali problem je u tome što kompanije zaglavljene u kriznom modu ne otvaraju nova radna mjesta. Tržište poslova za diplomirane mlade najgore je u živom sjećanju. Odvjetnička društva, financijske tvrtke, računovodstveni uredi – svi koji si još mogu priuštiti vodeće tarife ili su bili dovoljno razboriti da potpišu dugoročni ugovor – zaustavili su ili smanjili zapošljavanje.

Carolinin mlađi brat prošlog je ljeta završio magisterij iz upravljanja logistikom i od tada traži posao. Jednom mjesečno zajedno večeraju u Parizu – ona plaća – i on je pita bi li se trebao prekvalificirati. Ne zna što da mu kaže. Manjak medicinskih sestara i tehničara stvaran je, ali ne podnosi prizor krvi. Nije ni za zanate. Kimne, naruči još jedno pivo, a ona mu dopusti da promijeni temu.

Političari koji su karijere izgradili na anti-AI platformama dobivaju potvrdu. Oni koji su kalkulirali sada panično traže izlaz. Ulični prosvjedi postaju rutina u europskim prijestolnicama – neki traže zaštitu rada, neki zabranu američke umjetne inteligencije, neki zabranu svake umjetne inteligencije, a svi traže da netko u nekoj zgradi napokon nešto učini.

Europske obavještajne službe već više od godinu dana upozoravaju na koordinirane informacijske operacije usmjerene na europsku publiku. Narativi su prilagođeni lokalnim tjeskobama: američka tehnologija iznutra prazni kontinent, Washington se prema Europi ponaša kao prema vazalu, transatlantski odnos jednosmjerna je ulica. Ništa od toga nije baš netočno. Haag i Berlin objavljuju izvješća o atribuciji koja upućuju na Peking. Javnost, sklona složiti se s temeljnim osjećajem bez obzira na to tko ga pojačava, ne mari previše.

Lipanj 2030 – Ponuda koja se ne odbija

Kina prednjači u robotici. Ali sada i Atlas na to stavlja sve karte.

Objavljuje planove da uloži stotine milijardi u industrijske podatke i proizvodne kapacitete kako bi gradio robote u razmjerima usporedivima s Kinom. Njegov izvršni direktor iznosi svoje obrazloženje: Amerika i dalje vodi u softveru za umjetnu inteligenciju. Uz pomoć svojeg novog tima za modele svijeta, uspio je riješiti i posljednje softverske izazove koji su stajali na putu robotici opće namjene. Ali fizički opskrbni lanci grade se godinama. Ako Atlas tamo stigne prije svojih suparnika, prednost će se umnožavati: uskoro će roboti graditi tvornice koje proizvode robote, baš kao što umjetne inteligencije pišu kod koji unapređuje umjetne inteligencije.

A da bi sustigli Kinu, još puno toga treba učiniti. Dok su u SAD-u za izgradnju nove tvornice robota potrebne dvije godine, u Kini za to treba samo sedam mjeseci. Desetljeće hiperskaliranja podatkovnih centara dovelo je SAD do energetskih ograničenja, a američka javnost ogorčena je svime što je povezano s umjetnom inteligencijom; nove pogone dočekuje lokalni otpor, a političari na razini saveznih država staju uz svoje birače. Nedvojbeno brz rast gospodarstva ograničavaju infrastruktura, nejednakost i javno mnijenje.

Zato izvršni direktor zaključuje da je najbrži put naprijed ne graditi, nego kupovati – odnosno prenamijeniti tvornice koje već postoje. Uz potporu njemu sklonih investicijskih fondova, kreće u kupnju industrijskih tvrtki s uporabljivim proizvodnim prostorom koji se može prenamijeniti za proizvodnju robota na kotačima, četveronožnih robota i humanoida.

Europski proizvođači automobila visoko su na popisu. Nakon godina kineske konkurencije, najveći njemački proizvođač blizu je stečaja. Njegova tržišna kapitalizacija pala je za 80 posto u odnosu na vrhunac iz razdoblja prije električnih vozila, na 18 milijardi eura. Za Atlas, koji sada vrijedi 13 bilijuna dolara, to je sitniš. Ali donosi velik dobitak. Njemačko radno zakonodavstvo prisililo je proizvođača da zadrži svoju sada već nepotrebno veliku radnu snagu. Njihove se plaće više ne mogu isplaćivati, a dioničari već dvije godine aktivno traže izlaz. Za tvrtku koja traži visokotehnološku proizvodnju za izradu desetaka milijuna robota godišnje, to je idealna prilika.

Berlin se ne slaže. Blokira prodaju pozivajući se na nacionalnu sigurnost, ali upućeni znaju da je riječ ponajprije o nacionalnom ponosu.

Atlas ne uzmiče. Izvršni direktor zove predsjednika SAD-a, koji je već javno rekao da onaj tko pobijedi u robotici pobjeđuje i u gospodarstvu te da se Kina kreće brže nego što će Washington tolerirati. U roku od sedamdeset i dva sata Bijela kuća objavljuje da je na uvoz europskih automobila uvedena astronomski visoka carina. Službeno, ta mjera nema nikakve veze s pokušajem kupnje proizvođača automobila.

Tri tjedna poslije objavljuje se prodaja, premda prikazana kao partnerstvo. Njemačka država uzet će udio od 20 posto u novom subjektu, a postojeći upravni odbor zadržat će nominalnu kontrolu. U priopćenju za medije riječ „europski” pojavljuje se jedanaest puta.

Iza kulisa glavnu riječ vodi Atlas. Drži operativnu većinu, licencijska prava na proizvodnu platformu i pravo prvokupa pri svakom budućem prikupljanju kapitala. Dobit se slijeva kroz holding društvo u Delawareu. Berlin spašava obraz, ali to je otprilike sve.

Taj se obrazac nekoliko puta ponavlja tijekom sljedećih mjeseci. Upravni odbori imaju dužnost postupati u interesu dioničara, a kada je ponuda znatno iznad tržišne vrijednosti, a alternativa insolventnost, interes dioničara je jasan. Američki pothvati jedan za drugim preuzimaju i restrukturiraju visokotehnološke proizvođače iz područja robotike i zrakoplovne industrije te specijalizirane proizvođače alata. Službeno se tvrdi da se time štite radna mjesta i ključni pogoni zadržavaju na europskom tlu, ali u stvarnosti Europa nema uvjerljivu protuponudu.

Kolovoz 2030 – Kolaps modela

Sjedinjene Države ne pokušavaju uništiti Europu. Pokušavaju pobijediti Kinu u utrci za koju vjeruju da je egzistencijalna. Ali iz Carolineine perspektive teško je vidjeti razliku.

Europa je kroz jednu verziju ovoga već prošla, nakon financijskog sloma 2008. Socijalne obveze rastu upravo kad porezni prihodi padaju. Vlade se zadužuju računajući na rast koji ne dolazi. Zajmodavci pooštravaju kreditne uvjete. Sa svakim korakom kreatori politika imaju sve manje i sve lošije mogućnosti.

U Parizu ministar financija predstavlja proračun Nacionalnoj skupštini u koji nitko u dvorani, uključujući i njega, ne vjeruje. Postoje tri brojke koje se jednostavno ne mogu uskladiti: socijalna potrošnja približava se razinama iz doba bolesti COVID, prihod od poreza na dobit manji je za devet posto, a desetina proračuna odlazi na servisiranje stalno rastućeg duga. Jedini način da se proračun barem prividno održi na okupu jest postavljanje posve nerealnih pretpostavki rasta koje svi odmah prozru.

Caroline to prati na mobitelu za vrijeme ručka. Razmišlja o bratu. Nije uspio pronaći posao. Ima studentski dug i nikakvu ušteđevinu te se vratio živjeti s roditeljima. Nekoliko njegovih prijatelja učinilo je isto, a neki su počeli govoriti o preseljenju u Ujedinjeno Kraljevstvo, koja je – na iznenađenje mnogih – tranzicijom prema umjetnoj inteligenciji upravljala mnogo bolje nego većina zemalja EU-a.

Moody”s već unutar mjeseca stavlja Francusku nadzor uz negativne izglede. S&P slijedi. Samo će sniženje rejtinga doći kasnije, ali tržište ga je već uračunalo. Trošak francuskog državnog zaduživanja naglo se udaljava od njemačkog, uz najveću razliku od stvaranja jedinstvene valute. Tržišta više nisu sigurna da su francuski euro i njemački euro ista stvar, niti da eurozona može ostati na okupu.

U rujnu servisiranje francuskog duga prelazi 12 posto proračuna. Do studenoga agencije revizije provode kontinuirano, a ne kvartalno. Italiji, Španjolskoj i Grčkoj rejting se snižava jednoj za drugom u kratkom razdoblju. U sve četiri zemlje novac koji je nekoć pritjecao u državnu blagajnu preusmjeren je na američke bilance, a ono što je ostalo od porezne osnovice zasjenjuju rastući troškovi socijale i zaduživanja. Sa svakom novom objavom pretpostavke rasta revidiraju se naniže.

Otprilike u isto vrijeme počinju se pojavljivati i krediti. Kineski fond uz državnu potporu otvara kreditnu liniju portugalskoj infrastrukturnoj banci. Drugi refinancira tranšu grčkog državnog duga pod uvjetima koje nijedna europska institucija nije spremna ponuditi. Treći jamči za jednu španjolsku regionalnu vlast. U procurjelom memorandumu Komisije taj se obrazac opisuje kao „strateški motivirano raspoređivanje kapitala”. Nitko nije posve siguran što je cilj te strategije. Neki analitičari misle da Peking želi ASML ili dogovor o licenciranju EUV tehnologije; drugi ne vide ništa konkretnije od toga da se Europa i Sjedinjene Države postupno udalje.

Političke posljedice ubrzo dolaze. Prosvjedi se šire i jačaju sve dok ne postanu nasilni. Ekrani u Berlaymontu prikazuju nerede u Parizu i Rimu; uglavnom mlade ljude koji dijele malo uvjerenja osim onoga da ih je sustav iznevjerio. Populističke stranke, često otvoreno protiv umjetne inteligencije i protiv SAD-a, vode u anketama u većini zemalja EU-a. Europa se raspada na dijelove. Južnoj Europi potrebna je pomoć sa sjevera, ali čak se i zemlje koje nisu potpuno shrvane dugovima i koje bi teoretski mogle pomoći, poput Njemačke, suočavaju s vlastitim unutarnjim krizama.

Dijelovi bloka počinju se udaljavati. Slovačka se više ni ne pretvara da Komisiju shvaća ozbiljno kad je riječ o temama izvan trgovine. Poljska i baltičke zemlje, oprezne prema Rusiji budući da više ne vjeruju da će ih EU spasiti, produbljuju suradnju sa SAD-om. Nordijske zemlje, koje su izgradile vlastite podatkovne centre i tako imaju s čim pregovarati, bez Bruxellesa stvaraju vlastitu koaliciju. Mnogi u Ujedinjenom Kraljevstvu zaključuju da je Brexit možda ipak bio dobar barem za jednu stvar: sada lakše mogu sklapati bilateralne dogovore o umjetnoj inteligenciji s Washingtonom.

S druge strane Atlantika slika je drukčija. Suočena s vlastitim otporom prema umjetnoj inteligenciji, američka administracija uvela je jamstva zaposlenja i izravne novčane transfere u razmjerima koje Europa ne može ni zamisliti. Prosvjedi ondje nisu stali, ali vlast je kupila vrijeme. Taj kontrast ne promiče ni europskoj javnosti ni europskim ministrima financija, koji razumiju da se američki odgovor financira rastom koji pokreće umjetna inteligencija, a koji njihova gospodarstva ne mogu ponuditi.

Do siječnja 2031. euro je pod trajnim pritiskom. Kapital napušta južnu Europu i ne vraća se. ECB intervenira, zatim ponovno intervenira, a onda ostaje bez vjerodostojnih instrumenata. Krajem veljače štediše u talijanskim i grčkim bankama premještaju novac prema sjeveru brže nego što ECB to može neutralizirati, a euro u svojem sadašnjem obliku više nije nešto što će europski dužnosnici privatno braniti.

Ožujak 2031 – Između divova

Početkom 2031. moć je koncentrirana na dva mjesta. Američki laboratoriji drže kognitivni vrh; Kina i dalje drži fizički. Sam Atlas vrijedi više od svih kotiranih europskih kompanija zajedno. Tri najveće američke AI kompanije pojedinačno troše više na računalne kapacitete nego što EU troši na obranu. Vodeći kineski proizvođač humanoida isporuči više jedinica u mjesec dana nego Europa u godinu dana.

Sve napetiji transpacifički odnos izbacio je Tajvan u prvi plan. TSMC-ove tvornice, u kojima se proizvode najnapredniji čipovi na svijetu, većinom su na otoku. Jaz između američke i kineske kognitivne umjetne inteligencije narastao je tijekom prošle godine, a s njim je narasla i strateška važnost Tajvana. Zbog toga se manji sukobi između mornarica, koji su se prije dvije godine događali možda jednom u tromjesečju, sada događaju svaki tjedan. Obje su strane javno testirale oružne platforme kojima upravlja AI, a još moćnije sustave testirale su iza zatvorenih vrata. U Washingtonu su laboratoriji i Ministarstvo obrane isprepleteni do te mjere da razlika među njima više nema mnogo značenja; u Pekingu je integracija formalnija. Komentatori i analitičari redovito rabe riječ rat, bez odrednica poput “trgovinski” ili “hladni”. Tri ili četiri muškarca u svakom glavnom gradu imaju moć odlučivanja koja bi mogla dovesti do otvorenog sukoba.

Europa je u katastrofalnom stanju, iako to nitko na službenom položaju nije spreman otvoreno reći. Polarizacija je posvuda, a društveni model puca. U zemljama koje je AI šok najteže pogodio gospodarski je rast stao. U drugima se gotovo potpuno odvojio od blagostanja. Kašnjenja u otplati hipoteka naglo su porasla u onim državama članicama u kojima se češće koriste s promjenjivom kamatnom stopom. Europskim državnim dugom trguje se na razinama inače rezerviranima za zemlje u kojima ljudi nose gotovinu u kolicima. Dok su se ekonomisti nekoć prepirali o jazu u bogatstvu u odnosu na SAD – proizlazi li on samo iz broja odrađenih sati, je li europski životni standard bolji? – sada su prestali; ljudi koji dolete u Kaliforniju vide razliku nekoliko minuta nakon slijetanja.

Ali Europa još ima jedan posljednji adut. Nakon pet godina neuspjeha u izgradnji vrhunskog AI sektora, još uvijek posjeduje usko grlo kroz koje prolazi cijela utrka. ASML je i dalje ostaje jedina kompanija na svijetu sposobna proizvoditi EUV litografsku opremu koja se koristi za izradu najsuvremenijih čipova. Bez pristupa njegovim strojevima SAD ne bi mogao nastaviti povećavati svoju prednost u AI-ju; s pristupom tim strojevima Kina bi ga vjerojatno već odavno sustigla.

Peking je ostvario stvaran napredak na domaćim DUVi strojevima i očekuje se da će za godinu dana početi masovna proizvodnja. Ali to je premalo i prekasno: godina dana sada djeluje kao cijeli životni vijek, a DUV tehnologijom ne mogu se proizvoditi koji Kini trebaju. SAD svakoga dana ide dalje. Kineska je vlada duboko zabrinuta da se na horizontu pojavljuje superinteligentni AI i nitko nije sasvim siguran što bi mogao učiniti. Neki savjetnici strahuju da bi SAD mogao upotrijebiti dovoljno napredan AI kako bi neutralizirao kineski nuklearni uzvratni udar. Drugi se boje da bi takvi sustavi mogli postati dovoljno uvjerljivi da destabiliziraju samu Partiju. Kineska prednost u robotima stvarna je, ali ne može ublažiti te strahove.

Zato se Peking još snažnije oslanja na strategiju koju provodi već dvije godine. Krediti južnoj Europi postaju veći, a uvjeti velikodušniji. Informacijske kampanje se pojačavaju. Europski čelnici dobivaju signale o tome kako bi tješnji odnos naposljetku mogao izgledati: povlašten pristup tržištu, zajednička proizvodnja robotike, mjesto za stolom s kojeg ih je Washington uglavnom isključio. Po prvi put izrijekom se spominju ASML i njegova EUV tehnologija. Pet godina tretiranja kao vazala od strane Washingtona ostavilo je traga i u nekoliko se prijestolnica alternativa po prvi put ozbiljno razmatra.

Kina pokušava odvojiti Europu i uspijeva više nego što Washingtonu odgovara. Pentagon gubitak kontrole nad ASML-om smatra prijetnjom usporedivom sa širenjem nuklearnog oružja. Bijela kuća odlučuje da joj je izravna kontrola nad kompanijom potrebna odmah, dok ta mogućnost još postoji. Poziv ide trima zemljama koje to mogu zaustaviti: Nizozemskoj, gdje je sjedište ASML-a, te Njemačkoj i Francuskoj, bez čijeg pristanka nijedna nizozemska vlada ne bi mogla pristati.

Potpredsjednik SAD-a iznosi ponudu u četrdesetominutnom razgovoru preko sigurne linije. Sam ASML bit će uklopljen u zajednički nizozemsko-američki holding, kojim upravlja zajednički odbor u kojem Washington ima kontrolni glas nad proizvodnjom, kupcima i prijenosom tehnologije. Zauzvrat SAD nudi dokapitalizaciju u razmjerima kojima Europa ne može parirati, što omogućuje izgradnju niza novih proizvodnih lokacija na tlu SAD-a. Još upadljivije, obećava i izravne novčane transfere europskim građanima, indeksirane prema američkim izvanrednim dobicima od umjetne inteligencije. Oni bi počeli skromno, možda 100 eura po osobi godišnje, ali bi s vremenom rasli.

Ta tri europska čelnika odlučuju ne uključiti ostale premijere i predsjednike EU-a; ponudu ne smatraju prihvatljivom i boje se da bi ih ostali pritiskali da je prihvate. Kad je pristojno odbiju, Bijela kuća ponudu objavljuje javno i uz mrkvu dodaje i batinu. Ako EU ne potpiše, cijela će regija pasti u razinu razinu 3 prema pravilu Frontier Inference Services Rule i izgubiti sav pristup američkoj umjetnoj inteligenciji, sadašnji i budući. SAD zna da drži sve karte: preko svojih tajvanskih partnera nakupio je dovoljno EUV strojeva i znanja o održavanju da može bez pristupa ASML-u dulje nego što Europa može bez pristupa vrhunskoj umjetnoj inteligenciji.

Nekoliko europskih prijestolnica obraća se Kinezima u potrazi za protuponudom koja bi im mogla dati prostor da odbiju Washington. Ono što dobiju nije ono čemu su se nadali. Peking je zaključio da njegova šarmantna ofenziva nije dovoljna i da i oni moraju promijeniti ton: uvjeti izvoza rijetkih zemnih elemenata bit će preispitani ako Nizozemci potpišu s Washingtonom. Izvozne dozvole za robote bit će preispitane. Rok je kraći od američkog.

Europa sada ima tri opcije i sve su loše.

Potpiše li s Washingtonom, kontinent se odriče svojeg jedinog sredstva pritiska i postaje američki protektorat u svemu osim po imenu, dok mu preostala proizvodnja umire ako Kina ostvari svoju prijetnju i obustavi izvoz.

Svrsta li se uz Peking, jug bi mogao prestati tonuti, a Unija možda preživjeti svoju neposrednu fiskalnu krizu. Ali Europa bi Kini predala ključeve budućnosti i suočila bi se s odgovorom Washingtona koji ne može podnijeti – čak ni uz kinesku pomoć. Razina 3 bio bi tek početni potez.

Ne potpiše li ni s jednima ni s drugima, Europa ne dobiva ništa. Umjesto toga navukla bi na sebe punu srdžbu obiju velikih sila odjednom. Riskirala bi istodobno izgubi vrhunsko zaključivanje i ključne proizvodne resurse, što bi vjerojatno dovelo do raspada već napregnute Unije.

Europsko vijeće saziva izvanrednu sjednicu. Nakon četrnaest sati malo je toga postignuto. Ovlašćuje izaslanstvo da odleti u Washington s mandatom za koji svi u prostoriji znaju da je namjerno dvoznačan. Suprotno uobičajenoj praksi Vijeća, glavni će akteri odlučiti na licu mjesta.

Sastanak se održava u zgradi Eisenhower Executive Office Building jednog utorka ujutro. Europsko izaslanstvo predvode nizozemski premijer, francuski predsjednik, njemački kancelar, poljski premijer, španjolski premijer i predsjednik talijanskog Vijeća ministara, a svakoga prati ministar vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Amerikanci su doveli sličnu skupinu, uz dvojicu dužnosnika u stražnjem redu koji nisu predstavljeni i nose slušalice u ušima.

Te su slušalice spojene na vrhunski AI model koji se uvukao u svaki europski kanal koji je uspio pronaći. Zna što je svaki od europskih čelnika rekao na sjednici vlade prošlog utorka. Zna tko od njih ima aferu, tko se liječi od raka prostate, čija je kći u sukobu sa zakonom. Zna čega se svaki od njih najviše boji i čime će trgovati da to izbjegne. Europljani to ne znaju.

Caroline je u timu za potporu koji je Komisija dovela u Washington. Sjedi u prostoriji za izaslanstvo, dvoja vrata dalje, i na zidnom ekranu prati zatvoren prijenos.

Do kasnog jutra jasno je da čelnici nisu usklađeni. Njemački kancelar i poljski premijer snažno zagovaraju američki dogovor. Španjolski premijer želi se svrstati uz Kinu; francuski predsjednik želi odbiti obje strane. Nizozemski premijer izgleda bolesno, a predsjednik talijanskog Vijeća ministara jedva je išta rekao u tri sata.

U podne proglašavaju stanku. Čelnici se sa svojim izaslanstvima razilaze u sporedne sobe. Caroline izlazi iz prostorije za izaslanstvo da uzme kavu i razbistri glavu.

U hodniku se gotovo sudari s predsjednikom Vijeća ministara, koji je sam izašao iz sobe za sastanke. Sako mu je skinut, a kravata opuštena. Niži je nego što je zamišljala. Zastane kad vidi njezinu akreditaciju.

“Komisija?”

“DG TRADE, gospodine.”

Pogleda je na trenutak. “Pođite sa mnom.”

Hodaju polako. Poznat je po tome da se prije velikih odluka nepredvidivo savjetuje s različitim ljudima – mlađim osobljem, novinarima, svojim vozačem. Nekima je to šarmantno. Slučajno ili ne, preživio je i četrdeset godina u europskoj politici.

“U toj sobi”, kaže, “svi iznose isti argument koji iznose već dvije godine. Sve sam to već čuo.” Pogleda je. “Što vas od ta tri najviše brine?”

Razmisli prije nego što odgovori.

“Odabrati nijednu stranu izgleda kao da ostavljamo opcije otvorenima”, kaže. “Ali nije tako. Moramo odabrati jednu, umjesto da samo puštamo da nam se stvari događaju i pravimo se da smo žrtve okolnosti. A Kinezima ne možemo dati toliko moći. Zato to moraju biti Amerikanci.”

Predsjednik Vijeća ministara polako kimne. Ne kaže slaže li se. Lagano je potapša po ramenu, onako kako bi to učinio ujak. “Hvala vam. Idite po kavu.” Okrene se i krene natrag prema sobi za sastanke.

Caroline ode u toalet. Pljusne hladnu vodu na lice i pogleda se u ogledalu. Ruke joj se tresu. Uhvatí se za rub umivaonika i čeka da prođe. Kroz mali visoki prozor vidi komad washingtonskog neba, ravnog i blistavog.

Niz hodnik šest ljudi odlučuje o sudbini europskog kontinenta. Ne zna hoće li išta od onoga što je rekla biti važno.

Sumnja da neće.

Te se večeri sama vraća pješice u hotel. Za ožujak je u Washingtonu neobično hladno. Razmišlja o bratu. Misli na večeru u Hayes Valleyju prije šest godina i na mirnu sigurnost ljudi za stolom da će se svijet uskoro promijeniti.

Telefon joj zavibrira.